Nedavno se u časopisu Nature Communications pojavila studija koja je, jednostavnim izlaganjem i analizom životnih stilova koji su se nizali vekovima i milenijumima, ukratko razbila koncept romantizma, vječne ljubavi i srodne duše. Ako slijepo vjerujete u takve apstrakcije, znajte da su – upravo – jednostavne utopije.
Reći da to nije osoba razočarana onim što je verovao da je ljubav njegovog života, već tim istraživača sa Univerziteta Waterloo, Kanada, koji je nekoliko godina posvećen proučavanju monogamija. U stvari, ovo drugo je pokazalo da ova praksa ne postoji u prirodi, uspostavljena tokom vremena iz duha preživljavanja: nema veze s osjećajima i obećanjima vječne ljubavi.
Tim predvođen Krisom Bauhom uspeo je da uđe u trag razlozima prelaska sa poligamije na monogamiju, koja se kasnije pretvorila u pravu društvenu konvenciju. Ukratko, muškarac je bio taj koji je odredio početak monogamnih veza – bubnjanje.
Razlozi za ovu tranziciju su čisto empirijske prirode i mogu se naći u čovječanstvu već u praistorijskom periodu, kada bi se – svjestan posljedica promiskuiteta (spolno prenosivih bolesti) muškarac žrtvovao njegova priroda u zamjenu za opstanak.
Da ljudska bića uopšte nisu nadarena za večnu ljubav svakako nije ništa novo, međutim zaključci kanadske studije daju zanimljivu hranu za razmišljanje, pre svega u pogledu religioznih principa, koji se često smatraju osnovom monogamno ponašanje.
Ukratko, ni etika ni religija: monogamija je "ustupak" muškarca, jednostavno zbog njegovog straha od smrti i instinkta za preživljavanje.
Richard McElreath sa Max Planck instituta je također učestvovao u istraživanju, koji je, osim toga, potkrijepio ovu tezu izlažući neke statističke podatke o stopi fertiliteta, smrti i tako dalje, a sve u vezi sa promiskuitetnim ponašanje – po prirodi – čovječanstva.
